U ovoj ulici nekad su bili
smješteni riječki industrijski ponosi - Torpedo, Voplin, INA, Metalografički kombinat,
a nekad je tu bio i hotel koji je služio kao hotel/prihvatilište za emigrante
koji su, najčešće, Cunardovim brodovima
putovali put Amerike. Nekad smo je, sasvim prirodno, nazivali Industrijskom, a
sada je, znamo kao ulicu Milutina Barača. A znate li tko je uopće bio Barač i
zašto je zaslužio ulicu u Rijeci i to baš onu, koja se nekad nazivala
Industrijskom?
A da se Barač rodio recimo
u Americi, o njegovom životu zasigurno bi se snimio film. Uostalom, Barača je
car i kralj Franjo Josip imenovao osobom od posebna
povjerenja, a puno povjerenje su mu poklonili i Mađari, točnije budimpeštanska Rafinerija kamenog ulja d. d. Kad je
odlučila da upravo on vodi izgradnju riječke rafinerije, najveće u Europi.
Na Mlaki se u tom trenutku uzdizala najveća europska rafinerija. Ujedno
prva europska rafinerija za preradu nafte na industrijski način. Dioničari su
isplaćivali dobit između 60 i 80 posto godišnje. Uloženi kapital vratio im se
desetorostruko.
Barač se nalazio u vodećim tijelima više riječkih
tvrtki. Početkom 1890-ih član je Nadzornog vijeća Dioničkoga pomorskog
parobrodarskog društva Ungaro-Croata, jedan je od direktora sušačke Banke i
štedionice za Primorje, potpredsjednik Riječkog poduzeća za dokiranje, član Upravnog
odbora Riječke tvornice opeka i keramičkih pločica. Bio je član Uprave
Dioničkog društva za traženje nafte, tehnički direktor budimpeštanske
Rafinerije mineralnih ulja d.d., što je u praksi značilo da je u jednom
trenutku tehnički direktor čak pet rafinerija na tlu pet država nastalih po
raspadu Austro-Ugarske.
Zanimljivo je da je Barač bio i pčelar! Njegov pčelinjak, u
blizini rafinerije, pročuo se na daleko i na razgledavanje su dolazili pčelari
iz svih krajeva Hrvatske, da se upoznaju s Baračem i čuju stručne savjete.
Uskoro je i konstruirao novi tip košnice koji je nazvan baračevka, koja se
pokazala najpodesnijom za naše krajeve.
Barač se zanimao i za prikupljanje rijetkih vrsta ptica i
riba s kvarnerskog područja. Neke od prvih primjeraka rijetkih vrsta riblje
zbirke Narodnog muzeja poslao je u Zagreb upravo Barač. A sa više od 1400
poslanih primjeraka bio je i njegov najvrednijim suradnikom. Godine 1886.
postao je član utemeljitelj Hrvatskoga prirodoslovnog društva.
Barač je bio «utemeljiteljni član« čak 43 različite hrvatske
kulturne, znanstvene, strukovne i ostale ustanove ili društva. Utemeljiteljom
je nazivana osoba koja je darovala posebno velik novčani prilog za njihov rad.
Među njima su Matica hrvatska Zagreb, Društvo hrvatskih književnika, Hrvatsko
novinarsko društvo, Hrvatsko naravoslovno društvo, Hrvatsko starinarsko društvo
u Kninu, Društvo za pouku analfabeta u Zagrebu, Društvo Zvonimir u Beču,
Nautička škola u Bakru, Hrvatska gimnazija na Sušaku, Udruga učiteljica u
Zagrebu, Obrtničko-radničko potporno društvo u Zagrebu, Vatrogasno društvo u
Rijeci, Vatrogasno društvo na Sušaku...
Zato i ne čudi što je slavni
talijanski pjesnik, ali i fašistički prvak, Gabriele D’Annunzio, odlučio da
Barač, hrvatski domoljub, koji pomaže hrvatske kulturne, strukovne i ostale
ustanove u Rijeci i diljem Hrvatske, i to
čini kad god mu se ukaže prilika, mora napustiti Rijeku. Bez obzira na
činjenicu, što je te 1922. imao 74 godine! Barač iz Rijeke seli najprije u
Zagreb, a 1927. seli se u Donju Zelinu, mjesto svog rođenja. Tamo je naime
naslijedio veliko obiteljsko imanje, koje je, iako u visokim godinama, pod
njegovim vodstvom ponovo oživjelo. Ali i dalje održava vezu s Rijekom i
rafinerijom, izmjenjujući mnogobrojna pisma sa svojim prijateljima i
suradnicima.
Milutin Barač umro je 22.
srpnja 1938 i pokopan je na groblju u Donjoj Zelini. Rijeka se ovom velikanu
odužila imenujući jednu ulicu njegovim imenom. Možda ipak premalo s obzirom na
njegov značaj i trag koji je ostavio u Rijeci.
Nema komentara:
Objavi komentar