Kada je Mrtvi kanal bio - živ

Prije stotinjak godina Mrtvi  kanal  bio  mjesto  svakodnevnog  intenzivnog  trgovačkog  prometa.  Sa  Kvarnerskih otoka  i  Primorja, ali i Dalmacij,  u  Mrtvi  kanal  su  brodice  dovozile  u Rijeku i na Sušak vino, maslinovo ulje, povrće i voće za  prodaju  ili daljnji  transport, a s druge strane te su iste brodice ukrcavale dobra za otoke i primorje koja  su  dolazila  zaprežnim  vozilima  iz  kopnenih  dijelova  Kvarnera.  Poznata  je  bila  na primjer,  ne  uvijek  legalna,  razmjena  soli  za  brašno,  ponuda  ribe,  maslinovog  ulja,  vina  i razmjena istih za alate,  proizvode od kože, tkanine, i slično. Neki kažu kako je vino koje se kupovalo sa barki u Mrtvom kanalu, počesto bilo razrijeđeno vodom iz njega!

Uz Mrtvi kanal se trgovalo, nalazilo okrijepu u mnogobrojnim gostionicama, susretali prijatelji a djeca igrala. Tu je bilo malo trgovačko središte (danas bi se reklo shoping centar), tu je bila carinarnica, skladišta, kalafati... A u njega su uplovljavale brodice i brodovi svih veličina. Prvo su to bili barke na vesla i jedrenjaci, nešto kasnije parobrodi i motorni brodovi. U to vrijeme Mrtvi je kanal zapravo bio – Živi kanal. Bio je jedno od središta grada, pravi mali mravinjak koji je vrvio životom!

A priča o Mrtvom kanalu je priča o Rječini ili točnije njezinom koritu. Rječina je nekad bila žila kucavica grada koji se prostirao s njezinih obala, a njezino ušće bila je sigurna luka. No Rječina je znala imati gadnu narav pa je voljela za jakih kiša poplaviti grad koje se uzdizao uz njezin tok. I tako je to bilo stoljećima. A onda je Rječina poplavila sve do Korza. I onda je nešto trebalo napraviti. A brižni gradski oci su odlučili da treba iskopati novo korito i tako primiriti Rječinu. Skupili su novčiće i 1854.-1855. iskopali to novo korito, a staro korito su pustili more. I na karti grada od tada stoji – Mrtvi kanal!

I od tada Mrtvi kanal postaje svjedok vremena. Šetnjom uz njega možemo saznati puno o povijesti Grada koji teče. Tu su kamene i željezne bitve uz koje su se vezali brodovi ispisane različitim jezicima. Tu je i granični kamen iz 1924, jer je njime išla državna granica. Tu je i okretni željezni most, tu je bila Bazzarigova fontana... Uz Mrtvi kanal smjestilo se i Hrvatsko narodno kazalište, Cassa Rossa. Tu je Kuća Adamić, najprije rezidencija obitelji Adamić, kasnije zgrada Hrvatske gimnazije (od 1881. do 1896.) a u njoj je 1906. Otvorena i prva stalna kinodvorana u Hrvatskoj.

Mrtvi kanal svjedočio je Krvavom Božiću 1920. Ali i Titovom govoru o ujedinjenju Rijeke. Tu je i spomenik oslobođenju. S Delte su riječki dečki odlazili na bojišta u Domovinskom ratu, zbog čega je upravo preko Mrtvog kanala i podignut Most hrvatskih branitelja. A na Delti je misu održao i blaženi papa Ivan Pavao II. A nekada su se i riječki mulci igrali lovice na barkama vezanim u Mrtvom kanalu! 

Kada zaživi projekt rijeka Waterfront, možda zaživi i ideja Udruge Pro Torpedo da se uz Mrtvi kanal izgrade pomorski i lučki muzej, akvarij i muzej na otvorenom te da cijeli prostor Mrtvog kanala ponovo postane – živ.

Ulicama moga grada... Ulica Šime Kozičića

Rijeka je, napisao je jednom Irvin Lukežić, štreberska cura. A ta štreberska cura finih manira (kaže se da to dolazi s godinama) ponekad ima problema s pamćenjem. Poput Leta, rijeke zaborava, Rječina sa sobom odnosi mnoga sjećanja, mnoge događaje i mnoge ljude. No nešto uvijek ostane uz njeno korito, neki mali djelić sjećanja koji nas podsjeti na neka druga vremena, na neke druge ljude. A jedan mali dijelić tog sjećanja je i mala ulica, koja se nekad zvala Calle S. Crescenzio,  a danas nosi ime Šime Kozičića u starom gradu. A znate li tko je bio taj Šime i čime je zaslužio ulicu u Rijeci? Ili je i njega i sjećanje na njega gotovo u potpunosti odnijela Rječina?

Za početak, trebali bi reći da nije Šime, već Šimun. I nije samo Kožičić, nego je i Benja. A svoje mjesto zaslužio je zbog 6 knjiga. Ali ne bilo kakvih! Naime u svega šest mjeseci, od 15. prosinca 1530. do 27. svibnja 1531. godine, upravo u Rijeci, otisnuo je najmanje šest glagoljskih knjiga, rariteta u svjetskim razmjerima. Time je Rijeka zaslužila naslov - kolijevke glagoljskog izdavaštva.

Benja je tako tiskao Psaltir - molitvenik za privatnu pobožnost (liber horarum). Zatim tu je Oficij blaženije Devi Marije, Misal hruacki i Knjižice krsta. Benja je zaslužan i prvo tiskano dijelo iz svjetske povijesti nekog hrvatskog pisca - Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov, djelo o rimskim papama i carevima. Posljednja Benjina knjiga otisnuta u Rijeci bio je priručnik o tome kakav treba biti redovnik: Od bitija redovničkoga knjižice.

Sačuvani primjerci danas krase Zagreb, Dubrovnik, Zadru, Punat i Ljubljanu, ali i svjetski značajne biblioteke u Rimu, Vatikanu, Londonu, Oxfordu, Parizu, Beču, Sankt Peterburgu, Moskvi, Odesi, Weimaru i Wroclawu.

Svojom nakladničkom i tiskarskom djelatnošću Kožičić je učinio od Rijeke duhovnu metropolu hrvatskoga glagoljaštva 16. stoljeća. Ali i ne samo to! Svojim djelovanjem, Šimun Kožičić je naš grad uvrstio među najvrsnije europske gradove svoga vremena. Tako je Rijeka, zahvaljujući njegovim naporima, zaživjela kao jedno od središta ranog europskog tiskarstva i izdavaštva! To dostignuće nije samo bitno za nas već i za cijelu Europu. Uostalom, to nam i potvrđuju sačuvani primjerci njegovih knjiga koje se pažljivo i ljubomorno čuvaju u najpoznatijim i najvećim bibliotekama Staroga kontinenta. Tamo su predstavljene kao neke od najvećih vrijednosti europske baština! U Hrvatskoj se čuva njih mali broj, a Rijeka, nažalost, ne posjeduje niti jednu. 

Adamićevi svjedoci

Znate tko ili što je malik? Neki kažu da je riječ o domaćem vražićku koji ljudima pomaže ili donosi novac. Sad će mnogi reći da je meni jedan takav malik, pa da mi pomogne i donese novaca. Ali... Budite oprezni što želite da vam se to i ne ostvari!

Tako je, kaže priča, u drugoj polovici 18. stoljeća, u Rijeku došao silno bogati veletrgovac duhanom i veleposjednik Simeon Adamić. I tom našem Simeonu nije bilo dosta što je imao prekrasnu trokatnicu na Sušaku i veliko imanje s druge strane Rječine. A ne! On je tako 1780. kupio kapelu sv. Martina, po kojoj je Martinšćica dobila ime, i dao se u veliki posao. Kapela je bila uništena 1737. a on si je dao truda (i naravno novaca) i počeo sa obnovom ruševne kapelice. A njegovi poslovi su cvjetali.

A ljudi k'o ljudi. Uvijek sumnjičavi, uvijek zluradi i uvijek ljubomorni na tuđi uspijeh. I tako se, negdje oko 1785. počelo pričati, najprije tiho, a onda sve glasnije da nije sve to slučajno. Simeon je, govorili su zabrinuti građani, imao svog malika! Da, da! Pravog malog malika koji mu je pomagao u poslovima! Ali ni to nije sve! Taj isti malik, vražićak sa crvenom kapom, Simeonu je kazao gdje se skriva velika blago koje je netko jednom davno zakopao! I zato je Simeon kupio uništenu kapelicu sv. Martina!

Ta šaputanja su uskoro postala toliko glasna da je priča došla i do gradskih vlasti. A vlast k'o vlast! Nije dobila svoj dio i pozvala je vrloga Simeona ( ne znamo je li zvala i njegovog malika) da objasni tu priču i kaže – zašto vlasti nije dao njezin dio, koji joj, po pravdi Boga i slovu zakona pripada. I uzalad je simeon objašnjavao kako nije pronašao nikakvo blago i kako nema nikakvog malika! Vlast je bila uporna u traženju svojeg dijela. I ne samo to! Vlast je pronašla 14 svjedoka koji su svi od reda potvrdili ono što je narod govorio, a vlast sumnjala – Simeon je pronašao blago! I oni su to sve vidjeli! Kako je Simeon poricao, a svjedoci sve upornije tvrdili da je pronašao blago, vlast je nesretnog Simeona bacila u tamnicu crikveničkog kaštela!

I tko zna kako bi nesretni Simeon završio da nije nije bilo njegova sina Andrije Ljudevita. On bješe poduzetan pametan na oca, a kako je u studirao u Beču i tamo imao poznanike, uspio je dobiti audijenciju kod samog cara i kralja Josipa II, sina Marije Terezije. Vrlome caru i kralju objasnio je kako je njegov otac u kapelici pronašao samo nekakve arheološke nalaze, a da su priče o velikom blagu koje je zatajio od vrloga cara i kralja, puka izmišljotina. Mlađahni Andrija Ljudevit bio je toliko uvjerljiv, da je Josip II naredio da se Simeona odmah pusti iz zatvora u kojem je bio već puna dva mjeseca. I ne samo to! Dao je preporuku da se Simeonu više ne smeta!

Neki zlobnici (a i neki dokumenti upućuju na to) su tvrdili da je do ove carske intervencije došlo zbog jakih masonskih veza. A drugi su pak tvrdili da je car i kralj bio samo vrlo pragmatičan. Dvoru je naime, i te kako bilo stalo da Simeon, ili bilo koji drugi spretni poduzetnik, ne trune u zatvoru, nego da širi svoje poslove i time pridonosi bogatstvu i sjaju Habsburškog dvora!  

A Simeona je bio zlopamtilo! Kako je izašao iz zatvora, tako je od sestara benediktinki uz tadašnje korito Rječine a današnji  Mrtvi kanal, kupio vrt i parcelu i na tom mjestu, na najprometnijem dijelu gradu, sagradio svoju obiteljsku kuću. I to ne bilo kakvu! Dugačku. Sa 14 prozora. A ispod svakog prozora postavio je jedan stupić na kojem je dao isklesati glave četrnaest svjedoka. I tako su se ispred njegove kuće našli osramoćeni svjedoci koje je svatko mogao vidjeti. A poneko i prepoznati!

Mogli bi mi sada priču nastaviti sa onim što se dalje zbivalo sa Simeonovom obiteljskom kućom, no možda je još zanimljivija sudbina 14 stupića sa Adamićevim svjedocima. Naime Simeonov unuk, slavni riječki gradonačelnik Giovanni Ciotta, stupiće je preselio u vrt svoje vile. A razlog je bio vrlo – prozaičan. Naime Ciotta je odlučio da bi stupići bili idealni kako bi psi na njima vršili nuždu!

Danas se stupići sa licima 13 krivokletnik nalaze ispred Guvernerove palače. A gdje je 14? A tko zna, možda je taj krivokletnik, ili neki njegov nasljednik, našao svog malika, koji ga je spasio vječne sramote!

ULICAMA MOGA GRADA... Ulica Milutina Barača

U ovoj ulici nekad su bili smješteni riječki industrijski ponosi -  Torpedo, Voplin, INA, Metalografički kombinat, a nekad je tu bio i hotel koji je služio kao hotel/prihvatilište za emigrante koji su, najčešće,  Cunardovim brodovima putovali put Amerike. Nekad smo je, sasvim prirodno, nazivali Industrijskom, a sada je, znamo kao ulicu Milutina Barača. A znate li tko je uopće bio Barač i zašto je zaslužio ulicu u Rijeci i to baš onu, koja se nekad nazivala Industrijskom?

A da se Barač rodio recimo u Americi, o njegovom životu zasigurno bi se snimio film. Uostalom, Barača je car i kralj Franjo Josip imenovao osobom od posebna povjerenja, a puno povjerenje su mu poklonili i Mađari, točnije budimpeštanska Rafinerija kamenog ulja d. d. Kad je odlučila da upravo on vodi izgradnju riječke rafinerije, najveće u Europi. Na Mlaki se u tom trenutku uzdizala najveća europska rafinerija. Ujedno prva europska rafinerija za preradu nafte na industrijski način. Dioničari su isplaćivali dobit između 60 i 80 posto godišnje. Uloženi kapital vratio im se desetorostruko.

Barač se nalazio u vodećim tijelima više riječkih tvrtki. Početkom 1890-ih član je Nadzornog vijeća Dioničkoga pomorskog parobrodarskog društva Ungaro-Croata, jedan je od direktora sušačke Banke i štedionice za Primorje, potpredsjednik Riječkog poduzeća za dokiranje, član Upravnog odbora Riječke tvornice opeka i keramičkih pločica. Bio je član Uprave Dioničkog društva za traženje nafte, tehnički direktor budimpeštanske Rafinerije mineralnih ulja d.d., što je u praksi značilo da je u jednom trenutku tehnički direktor čak pet rafinerija na tlu pet država nastalih po raspadu Austro-Ugarske.

Zanimljivo je da je Barač bio i pčelar! Njegov pčelinjak, u blizini rafinerije, pročuo se na daleko i na razgledavanje su dolazili pčelari iz svih krajeva Hrvatske, da se upoznaju s Baračem i čuju stručne savjete. Uskoro je i konstruirao novi tip košnice koji je nazvan baračevka, koja se pokazala najpodesnijom za naše krajeve.

Barač se zanimao i za prikupljanje rijetkih vrsta ptica i riba s kvarnerskog područja. Neke od prvih primjeraka rijetkih vrsta riblje zbirke Narodnog muzeja poslao je u Zagreb upravo Barač. A sa više od 1400 poslanih primjeraka bio je i njegov najvrednijim suradnikom. Godine 1886. postao je član utemeljitelj Hrvatskoga prirodoslovnog društva.

Barač je bio «utemeljiteljni član« čak 43 različite hrvatske kulturne, znanstvene, strukovne i ostale ustanove ili društva. Utemeljiteljom je nazivana osoba koja je darovala posebno velik novčani prilog za njihov rad. Među njima su Matica hrvatska Zagreb, Društvo hrvatskih književnika, Hrvatsko novinarsko društvo, Hrvatsko naravoslovno društvo, Hrvatsko starinarsko društvo u Kninu, Društvo za pouku analfabeta u Zagrebu, Društvo Zvonimir u Beču, Nautička škola u Bakru, Hrvatska gimnazija na Sušaku, Udruga učiteljica u Zagrebu, Obrtničko-radničko potporno društvo u Zagrebu, Vatrogasno društvo u Rijeci, Vatrogasno društvo na Sušaku...

Zato i ne čudi što je slavni talijanski pjesnik, ali i fašistički prvak, Gabriele D’Annunzio, odlučio da Barač, hrvatski domoljub, koji pomaže hrvatske kulturne, strukovne i ostale ustanove u Rijeci i diljem Hrvatske, i to  čini kad god mu se ukaže prilika, mora napustiti Rijeku. Bez obzira na činjenicu, što je te 1922. imao 74 godine! Barač iz Rijeke seli najprije u Zagreb, a 1927. seli se u Donju Zelinu, mjesto svog rođenja. Tamo je naime naslijedio veliko obiteljsko imanje, koje je, iako u visokim godinama, pod njegovim vodstvom ponovo oživjelo. Ali i dalje održava vezu s Rijekom i rafinerijom, izmjenjujući mnogobrojna pisma sa svojim prijateljima i suradnicima.

Milutin Barač umro je 22. srpnja 1938 i pokopan je na groblju u Donjoj Zelini. Rijeka se ovom velikanu odužila imenujući jednu ulicu njegovim imenom. Možda ipak premalo s obzirom na njegov značaj i trag koji je ostavio u Rijeci.